Sveta ispovijed

Sakramentu svete ispovijedi možete pristupiti svakoga dana prije slavlja svete mise. Po potrebi, sa svećenikom se može dogovoriti i poseban termin za pristupanje ovom sakramentu.

 

Sakrament sv. pomirenja – pokore – ispovijedi

Naznake za pripremu i slavljenje

 

Opraštajući nam grijehe, nakon što smo ih ispovjedili i za njih se pokajali te izvršili pokoru, Isus nas po sakramentu pomirenja pomiruje s Bogom, s našim bližnjima, s Crkvom i s nama samima. Da bi se to dogodilo, potrebno je:

  1. a) prepoznati svoje grijehe i promisliti o njima,
  2. b) pokajati se za grijehe
  3. c) prihvatiti Božji poziv na obraćenje i odlučiti više ne griješiti
  4. d) u poniznosti i zahvalnosti ispovjediti grijehe u sakramentu pomirenja
  5. e) izvršiti zadanu pokoru.

Budući da je riječ o slavlju sakramenta, najbolja je priprava molitvena. Dobro je zazvati Duha Svetoga da se od njega primi prosvjetljenje i ljubav. Uspoređujući svoj život sa zapovijedima i primjerom života svetih, pokornik će lakše ući u susret s Bogom koji nas prihvaća i raduje našemu oslobođenju od grijeha. Pripravu se može započeti ovom ili nekom drugom molitvom:

Gospodine, Bože moj, Oče milosrđa!
Ti si nam sve darovao u ljubavi svoga Sina,
u njegovoj smrti i uskrsnuću.
Evo me pred tobom
sa svim svojim grijesima i slabostima.
Iako me zbog grijeha pritišće i kori moja savjest,
znam da je tvoja ljubav veća i jača od moje grješnosti.
Gospodine, neka me Duh tvoj Sveti prosvijetli
da mogu shvatiti težinu svojih grijeha.
Pomozi mi da se za njih iskreno i skrušeno pokajem.
Podaj mi milost pravoga obraćenja
i iskrenu želju da se popravim
te živim u ljubavi s tobom i sa svojom braćom i sestrama.
Amen.

 

 

  1. Ispit savjesti

Promišljanje o učinjenim grijesima od zadnje ispovijedi

 

Važno je reći da svaka savjest iznosi na površinu ono što nas najviše opterećuje. Zbog toga ponajprije treba u sebi stvoriti raspoloživost i moliti Duha jakosti i radosti da nam pomogne prepoznati grijehe, otkloniti nelagodu i strah te prihvatiti radost oproštenja u ispovijedi kojom u nama započinje novost u Kristu.

Savjest se može ispitivati na razne načine, pazeći na to da čovjek griješi: mišlju, riječju, djelom i propustom, te da je uvijek u suodnosu prema: Bogu, bližnjima, stvorenomu svijetu i samomu sebi. Običava se prema tim trima odnosima usmjeravati pitanja, ali svaki od tih odnosa povezan s drugima na nedjeljiv način. I u svemu je važno započeti zahvalom Bogu. On je začetnik našega hoda pomirenja; on nam daruje vjeru i zajednicu vjernika koji podupiru našu odluku i osjetljivost savjesti. Prikladno je zahvaliti mu za sve trenutke poteškoća u kojima je bio oslonac, za ljude koje nam je darovao da ih susretnemo.

Slijedi niz pitanja kojima se želi pomoći da bi se lakše stvorila slika o vlastitoj grješnosti i o potrebi za Božjim milosrđem. Ponajprije se valja pitati s kakvim raspoloženjem ulazim u slavlje pomirenja. Nosim li u sebi istinsku čežnju za obraćenjem? Molim li za tu čežnju ili na ispovijed dolazim iz obzira, običaja, površnoga i nejasnoga stava prema Bogu i Crkvi?

 

  1. a) Moj odnos prema Bogu:
  2. Što za mene znači dobri Bog? Vodim li računa o Božjoj volji i zakonu ili činim što se meni sviđa – baš kao da ne vjerujem u njega? Je li Bog središte moga života ili mi je sve drugo važnije od njega, na primjer: igra, škola, zarada, posao, karijera, odmaranje, posjedovanje…? Sjetim li se Boga samo kad mi je teško? Trudim li se bolje upoznavati svoju vjeru čitanjem Svetoga pisma i vrijednih knjiga, katoličkoga tiska, pohađanjem vjeronauka, zauzetošću u nekoj vjerničkoj zajednici, a osobito u župi? Koristim li druge mogućnosti koje mi je Bog podario?
  3. Jesam li ravnodušan prema onome što se događa u mojoj Crkvi? Na koji način aktivno sudjelujem u životu župne zajednice (uključenost u neku skupinu) ili samo nerazborito kritiziram? Kako s drugima razgovaram o Bogu, vjeri, Crkvi?
  4. Kakva je moja molitva: razgovor s Bogom ili samo prazno izgovaranje naučenih riječi? Molim li redovito – ujutro, navečer, prije i nakon jela…? Nastojim li u molitvi prepoznavati Božju blizinu i zahvaljivati Bogu za darovane ljude, događaje, doživljaje?
  5. Što mi znači odlazak u crkvu; jesam li redovit u pohađanju svoje župne zajednice; sudjelujem li u liturgijskim slavljima? Zašto? Iz ljubavi, običaja ili osjećaja obveze da ne učinim grijeh? Je li za mene nedjelja uistinu Dan Gospodnji koji posvećuje mene te time i ja sudjelujem u posvećivanju svijeta? Je li euharistija slavlje u kojemu slavim Krista kao smisao moga života?
  6. Jesam li izgovorio kakvu psovku spominjući Boga ili svetce? Jesam li nepotrebno spominjao Boga? Jesam li se krivo zaklinjao, prekršio zavjet? Jesam li bio praznovjeran? Jesam li svojim govorom o Bogu izazvao sablazan ili povrijedio drugoga čovjeka?
  7. Postoje li za mene neka zemaljska ‘božanstva’, na primjer: bogatstvo, moć, oslanjanje na druge ljude? Vjerujem li u Božju providnost ili sam u svoj život unio praznovjerje, magiju, razne oblike čaranja i gatanja; jesam li ozbiljno shvaćao isprazna predviđanja budućnosti i prema tome se ravnao, isključujući Boga?
  8. Živim li u brizi za pravilno oblikovanu savjest u Kristovu svjetlu, naročito glede novih pojava u suvremenome življenju? Je li savjest zadnji kriterij mojih izbora i odluka ili se prilagođavam okolnostima i prilikama, lako odbacujući ono što savjest nalaže?
  9. Jesam li poštovao otajstvo života, počevši od dara tjelesnosti po kojoj to otajstvo spoznajem? Živim li u svijesti da je život Božji dar i da nije posvema dan na raspolaganje ljudima? Jesam li poštovao čovjeka od začeća do smrti, pazeći da je ljudsko tijelo hram Duha Svetoga, stvorenoga na slavu uskrsnuća? Čime sam narušio nečiji život, doveo ga u opasnost, ugrozio dostojanstvo; koliko me vodila sebičnost i strast koja oduzima slobodu? Koliko sam otvarao prostore slobode koja proizlazi iz ljudskoga dostojanstva i čovjeka stvorena na Božju sliku? Jesam li kao supružnik bio velikodušni suradnik Božji u prihvaćanju darivanja života u djeci?
  10. Jesam li s ljubavlju Krista raspetoga nosio životne boli i kušnje? Prepoznajem li svoje svakidašnje zatvorenosti i kako živim kršćansku nadu, sigurnost da Bog vodi prema dobru one koji ga ljube? Jesam li spreman prepoznati svoje pogrješke i grijehe te mijenjati loše navike?
  11. Usmjeravam li svoj život osluškujući Božji plan koji mi povjerava? Ima li Božja riječ mjesta u mojemu danu? Kako se odnosim prema Kristovu nauku koji tumači Crkva? Shvaćam li svoj kršćanski život kao rast u Kristu i s Kristom?
  12. Tražim li iskreno istinu i jesam li se – spoznavši ju – za nju založio, pa i uz spremnost da za nju osobno platim izrugivanjem, odbijanjem, raznim gubitcima?
  13. Jesam li odgovoran član Crkve; stavljam li svoje snage, vrijeme, darove na raspolaganje vjerničkoj (župnoj) zajednici i nastojim li živjeti tako da u meni bude vidljivo svjedočenje Krista pomažući bližnjima? Imam li svećenika s kojim razgovaram, nekoga tko mi je duhovni vođa i kojemu se povjeravam u svjetlu Božje prisutnosti, kojemu predlažem nove poticaje Duha i s kojim živim prijateljstvo u zajedništvu Crkve? Što za mene znači moja župa i moja biskupija? Jesam li branio otajstvo Crkve, uz sve rane grijeha koje joj nanosimo mi kršćani?

 

  1. b) Moj odnos prema bližnjima:
  2. Prihvaćam li svoje bližnje kao svoju braću i sestre po tome što smo svi djeca Božja, ili ih nastojim iskoristiti za svoje sebične ciljeve? Jesu li osobe kraj mene nemjerljivi darovi ili ih promatram kao sredstva za neke svoje ciljeve? Volim li ljude, osobito svoje najbliže, kako ih voli Krist, u spremnosti da im služim?
  3. Nalazim li vremena za svoju obitelj, djecu, roditelje i prijatelje? Jesam li prema njima odgovoran? Doprinosim li obiteljskomu zajedništvu u duhovnome i materijalnome pogledu? Znam li prihvatiti njihova upozorenja, savjete koji su za dobro obitelji; razgovaram li s njima o važnim obiteljskim pitanjima?
  4. Činim li sve da moja djeca prime vjerski odgoj; živim li tako da moj život odgaja druge u vjeri? Nastojim li im biti primjer u življenju vjere? Odgajam li ih u odgovornosti; znam li ih saslušati i razumjeti? Jesam li na bilo koji način zlostavljao svoju ili tuđu djecu?
  5. Kakav sam prema svojim roditeljima i starijima u obitelji: uslužan, blag, strpljiv, spreman saslušati ili sam osoran, nezahvalan, bez osjećaja brižnosti?
  6. Jesu li u mome braku ljubav i vjernost najveće vrijednosti? Poštujem li svoga supružnika i vodim li brigu o njegovu/njezinu duhovnom i vjerskom životu? Živim li u vjernosti prema svome supružniku? Molim li se za njega/nju i je li molitva zajedničko dobro? Prikazujem li Bogu neku žrtvu za svoga supružnika? Pokazujem li u svakidašnjici koliko mi je važan/važna, očitujući znakove pažnje i ljubavi?
  7. Jesam li se odnosio s poštovanjem prema svome i tuđemu tijelu kao prema hramu Duha Svetoga? Jesam li nečednim razgovorima i dvosmislenim riječima ili šalama druge navodio na grijeh? Jesam li neprikladnim ponašanjem i odijevanjem izazivao kod drugih nečiste misli, želje, požudu? Jesam li s nutarnjim pristankom poželio tuđega bračnog druga? Jesam li sagriješio bludno sâm, s drugima?
  8. Živim li s nekim u mržnji ili svađi? Što sam učinio da se taj odnos promijeni? Jesam li ogovarao ili iznosio laži o svojim bližnjima? Jesam li prenosio podatke o drugima, s nakanom da im se našteti? Jesam li zavidan tuđoj radosti i uspjehu?
  9. Jesam li što ukrao, prisvojio nešto tuđe? Jesam li nanio štetu tuđoj imovini? Jesam li nadoknadio štetu i na koji način?
  10. Jesam li, kao vozač ili pješak, bio odgovoran sudionik u prometu, pazeći na sigurnost ljudi i imajući razumijevanja i strpljenja za druge?
  11. Kako svjedočim svoju vjeru u društvu? Sramim li se svoje pripadnosti Crkvi? Što činim da bi društvo bilo pravednije? Kako pomažem siromašnima i obespravljenima? Jesam li se odrekao osobnih interesa u korist zajedničkoga dobra? Kako se odnosim prema društvenim obvezama (radom, plaćanjem poreza i doprinosa)? Što sam učinio da se spriječi donošenje i provođenje nepravednih propisa?
  12. Brinem li se za najpotrebitije u svojoj blizini? Jesam li se uključio u neko karitativno djelo? Jesam li koga ohrabrio svojim riječima, darovao svoje vrijeme, obradovao nekom gestom?
  13. Kakav je moj odnos prema poslu kojim se bavim i zarađujem za život? Vršim li svoje dužnosti pošteno, zauzeto i u pravednosti prema drugima? Držim li se dogovora i obećanja?
  14. Kada je netko zatražio moj stav i moje mišljenje o nečemu, jesam li svjedočio sukladno istini; jesam li narušio nečiju čast ili ime? Jesam li nekomu namjerno savjetovao nešto loše? Jesam li nekomu predložio da učini neko zlodjelo (pobačaj, prijevaru, krađu, neistinu)? Jesam li oprostio onima koji su me povrijedili, a osobito onima koji su zatražili oproštenje?

 

  1. c) Moj odnos prema samomu sebi:
  2. Zahvaljujem li Gospodinu za dar života? Poštujem li sebe kao Božje dijete? Tražim li odnos prema Bogu molitvom i imam li prisutnoga Gospodina tijekom dana?
  3. Kako moj odnos prema Bogu i činjenica da sam kršćanin/ka utječe na moj odnos prema vlastitomu životu, prema poslu, dužnostima? Osjećam li svoju vjeru kao opterećenje ili kao dar i dragocjenost, kao pronađeni biser?
  4. Trudim li se produbljivati svoju vjeru čitajući, razgovarajući, proučavajući te time pridonoseći učvršćivanju vlastitih stavova pred drugima i upozoravajući na ono što nije dostojno kršćanstva?
  5. Pokušavam li uvijek iznova otkrivati Božju volju i Radosnu vijest koju Bog unosi u moj život? Jesam li zahvalan za Božji poziv koji mi je povjeren i za mjesto na koje me je Bog posadio da donosim plodove njegove ljubavi?
  6. Čuvam li svoje zdravlje ili ga postupno narušavam nebrigom, pušenjem, alkoholom, drogom, neumjerenošću u jelu…? Kako usklađujem rad i potrebu za odmorom?
  7. Jesam li sklon pretjerivanjima (na primjer u jelu i piću) ili porocima koji brzo uništavaju i tuđe živote (na primjer kockanju)? Zanosim li se nedostižnim planovima i predodžbama koje uvode u depresiju? Kakve su moje misli, osjećaji i želje?
  8. Jesam li obazriv u ophođenju s drugima, u brižnosti za njih, osobito kao sudionik u prometu? Kako njegujem i izgrađujem kršćanske stavove? Kako se nosim s nezadovoljstvima?
  9. Jesam li posvojio nešto što mi ne pripada; iskorištavam li druge opravdavajući takvo postupanje tvrdnjom da je to moje pravo ili njihova obveza?
  10. Jesam li njegovao plemenite osjećaje i usmjeravao svoje strasti u skladu s evanđeljem, ispravljajući ono što nije dobro? Jesam li se poštovao kao osobu, ne gubeći vlastito dostojanstvo?
  11. Kako sam živio svoju spolnost? Jesam li i sebe i druge, ljudsko tijelo, vidio isključivo u okviru užitka? Jesam li stupio u spolne odnose izvan braka; jesam li izbjegavao autoerotizam? Koristim li kontracepcijska sredstva? Jesam li pristajao na nečiste misli ili želje; tražio grješne prigode? Jesam li izbjegavao susret s pornografskim sadržajima (filmovima, časopisima, internetskim stranicama)? Što činim da se mašta ne izgubi u erotizmu koji niječe smisao ljudske spolnosti?
  12. Jesam li bio otvorena srca za sućut, milosrđe i velikodušnost prema bližnjima? Odnosim li se prema siromasima, bijednima, strancima i prema svima kojima stvarno mogu pomoći, bahato ili ponizno i s duhom služenja?
  13. Gledam li i svoj i tuđe živote onkraj trpljenja i nevolja sadašnjega trenutka, s pouzdanjem u Gospodina ili se zatvaram Bogu, u nutarnjem negodovanju i ljutnji koja me sprječava živjeti Očevu blizinu i ljepotu sigurnosti da Bog svoje ne ostavlja?

 

  1. Kajanje i odluka

 

Nakon što je ispitana savjest, prepoznati i zapamćeni grijesi, slijedi kajanje i odluka iskrenoga obraćenja i popravljanja. Prije same ispovijedi može se Bogu obratiti ovom ili sličnom molitvom:

Bože, dobri Oče, rasvijetli mi srce
i prodahni me istinskim pouzdanjem u tebe
da pred tvojim licem i pred služiteljem Crkve
iskreno priznam svoje grijehe,
kojima sam ranio svoje dostojanstvo, povrijedio ljude
i bio zaprjeka djelovanju tvoje ljubavi.
Ponizno se izručujem tvomu milosrđu
da bih, po tvome daru oproštenja,
bio ozdravljen u svemu što je grijehom ranjeno
te ponovno mogao živjeti u tvome svjetlu i radosti.
Amen.

 

III. Ispovijedanje grijeha

 

Ušavši u ispovjedaonicu, svećenika se pozdravi na uobičajeni način:

Hvaljen Isus i Marija!

Svećenik otpozdravi i započne znamenom križa:

U ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

  1. Amen.

Tada svećenik (ili sam pokornik) – ako je zgodno – pročita odlomak iz Svetoga pisma, jer je navještaj Božje Riječi sastavni dio svakoga liturgijskoga slavlja. Ako to nije moguće, neka se prije ispovijedi pročita odlomak iz Svetoga pisma. Nakon toga, potaknut Božjim govorom pomirenik ispovijeda svoje grijehe, započinjući ovim ili sličnim riječima:

Skrušeno ispovijedam svoje grijehe, koje sam učinio/la od zadnje ispovijedi koja je bila prije… (dana, tjedana, mjeseci, godina). Ovo su moji grijesi…

Dužni smo ispovjediti sve teške grijehe, tj. one koji nas odvajaju od zajedništva s Bogom i bližnjima. No dobro je navesti i druge grijehe, grješne sklonosti, poteškoće, sumnje, te zatražiti savjet u nejasnoćama.

Svećenik će odgovoriti na eventualna pitanja, uputiti nekoliko poticajnih i poučnih riječi, potaknuti na pokajanje i popravljanje života i predložiti, odnosno naložiti pokoru i zadovoljštinu. Zadovoljština se prikladno može izvršiti molitvom, samoodricanjem, a osobito služenjem bližnjima i djelima milosrđa, čime se naglašava i društveni karakter grijeha i ispovijedanja grijeha.

Zatim će svećenik zatražiti da pokornik izmoli Djelo kajanja, ovom ili sličnom molitvom:

Bože moj, kajem se od svega srca
i žalim za sve zlo koje učinih i dobro koje propustih,
jer grijehom uvrijedih tebe, Oče,
najveće i najmilije dobro.
Čvrsto odlučujem uz pomoć tvoje milosti:
činiti pokoru, više ne griješiti i kloniti se grješne prigode.
Po zaslugama muke Spasitelja našega Isusa Krista
smiluj mi se, Gospodine.

Svećenik zatim moli Molitvu odrješenja polažući ruke (ili ruku) na vjernika/cu:

Bog, Otac milosrđa,
koji je smrću i uskrsnućem svoga Sina
pomirio sa sobom svijet
i izlio Duha Svetoga za otpuštenje grijeha,
neka ti po službi Crkve
udijeli oproštenje i mir.
I ja te odrješujem od grijehe tvojih
u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.

  1. Amen.

 

Nakon toga, pokornik može ispovjediti Božje milosrđe i dati hvalu Bogu nekim kratkim zazivom iz Svetoga pisma, nakon čega slijedi otpust. Najčešće svećenik izgovori neki psalamski zaziv; na primjer:

Hvalite Gospodina, jer je dobar.

  1. Jer je vječna ljubav njegova.

Svećenik zatim otpusti pomirenoga pokornika sljedećim ili drugim prikladnim riječima:

Gospodin ti je oprostio grijehe. Idi u miru!

  1. Bogu hvala!

Pokornik izađe iz ispovjedaonice te molitveno zahvali Bogu za radost oproštenja grijeha u otajstvu susreta s Božjom ljubavlju. Zatim izmoli naloženu pokoru ili razmisli na koji način treba izvršiti djelo koje mu je određeno za pokoru. Ako je pokora takve naravi da se ne može odmah izvršiti, vjernik može odmah pristupiti svetoj pričesti i nastaviti živjeti kao istinski Isusov učenik u zajedništvu njegove Crkve.

Priredio: mons. Ivan Šaško